Ines: U Danskoj i bogati kopaju po kontejnerima (III. dio)

24. ožujka 2016
VUM

Danska obitelj u koju sam upala je presuper i prva dva tjedna s njima je bila čista zabava. Živim s arhitektom koji je stari panker, te njegovom ženom pedagoginjom i sinom koji ima „gap“ godinu prije faksa što je za mlade u Danskoj skroz normalna stvar pa tokom tog perioda rade da bi upisali alternativne škole ili putuju. Kćer im živi u Copenhagenu te sam već dosta puta bila kod nje.

Prvi tjedan kad sam došla kod njih su mi rekli, e imaš vremena: budemo išli na dumpsterdiving. I ja ono gledam, ok, može, zakaj ne, znam ja dobro kaj je dumpsterdiving ali nisam to nikad radila u RH, jer ono kod nas se ne baca toliko stvari koliko ovdje. I tako sam ja prvi tjedan išla s njima na dumpsterdiving iza poznatog supermarketa u Copenhagenu i doživjela svoj prvi veliki kulturološki šok, bol, gnijev i nevjericu.

Pa kak ih nije sram bacati toliko hrane kojoj nije ništa?

Nisam mogla vjerovati svojim očima dok sam vidjela da se ovdje sve baca: banana ima ogrebotinu, u kontenjeru je, u pakovanju je jedna rajčica koja ima ogrebotinu, baca se cijelo pakovanje jer se po zakonu ne smije prodati….
I dok su mi svi govorili, joj Ines, pa Danska ti je skupa država za život, pa kak budeš ti tam s tim đeparcem… Eto, imala sam faze da nisam cijeli tjedan uopće kupila hranu, nego sam samo otišla iza supermarketa i sve sam dobro oprala. Znala sam pronaći netaknute sireve, Nivea kreme, palačinke, čokoladice i svašta u kontenjerima….

Inače, Danci se puno bune protiv problema „bacanja hrane“ ili food waste jer su svjesni koliko se upotrebljive hrane baca, te su otvorili supermarket koji prodaje hranu kojoj je prošao rok tranja no sve je i dalje zdravo i upotrebljivo. Ovdje se doslovno baci banana ako ima je točkica na njoj, a zaposlenik je nesmije uzeti jer bi dobio otkaz. Nakon toga, osjećate se glupo ako kupite bananu u spermarketu kad vidite koliko toga zapakiranog i upotrebljivog bacaju.

Fascinantno je da sam dumpsterdajvala s bogatim Dancima koji imaju svoje stanove, magisterije i srodno, no nije bed, štedi se na svakom koraku.

Možemo imati debeli bankovni račun ali vozimo oronuli bicikl i dumpsterdajvamo jer se na taj način štedi. I ako se mene pita, to je prava spika. Danci imaju specifičan mentalitet, istina je da su hladni, rezervirani, suzdržani, no sve se to da polako oboriti…
Iako sam već imala neke kulturološke gafove gdje sam došla nepozvana pričati i družiti se pa su me neki Danci prihvatili, nekima je to bilo čudno: moja hrvatska druželjubivost i toplina. Drugi kulturološki šok mi je bila „tišina“, sletila sam u Copenhagen i svi su „tiho“ nitko se ne dere, nitko nikoga ne gleda, plus nitko nema zavjese… u malim mjetima nakon 18h često nema žive duše na ulici, pa se sjetim one knjige „Pale sam na svijetu“ i postoje mi jasno o čemu zapravo knjiga priča budući da je autor Danac.

Svaki dan idem biciklom u udrugu, vozim se 6km a često nakon posla trčim po obali kraj koje živim jer ovdje ste outsider ako ne joggirate ili ne vozite bicikl a i moram priznati da je presuper vidjeti bakicu od 70 godina da joggira ili tatu koji vodi sina od 5 godina na jogging uz obalu. Ovdje su ljudi generalno zdravi, a od Danskog doktora ne možete očekivati tablete ili antibiotike za svaki kašalj kao kod nas. Smiješno je da se i ja osjećam zdravije jer svaki drugi dan trčim po obližnjoj šumici i na biciklu dnevno prođem minimalno 10km. Moje avanture po Danskoj su tek počele i često se pojave neki periodi usamljenosti ili nostalgije, no to je sve normalno kad dolazite sami u novu sredinu, novu zemlju… Treba proći neki period da se naviknete.

Ovdje ne možete često vidjeti sunce (možda je zato toliko visoki stupanj suicida u ovoj „najsretnijoj“ zemlji na svijetu), uvijek je oblačno i pogledate u nebo i evo snijega, a za 20 minuta led, a drugi dan ništa. Također je često kišno i hladno i dok ovi moji Danci doma hodaju polugoli i bosi, ja sam se prvi tjedan smrzavala i skoro razbolila, no sad trčim svaki drugi dan i eto, osjećam se puno zdravije i bolje…

Također, baš sam pričala s kolegom iz Španjolske, Europsku volontersku službu može iskoristit svaka osoba do 30 godine života, no jako puno mladih u Hrvatskoj a i Španjolskoj ne koristi te opcije. Jedino što morate je imati organizaciju koja će vas poslati i dobru volju… Ima jako puno slučajeva da se ljudi nakon Europske volonterske službe zaposle u organizacijama ili u zemljama u koje su došli, a ako ne, opet ste bogati za jedno životno i profesionalno iskustvo koje vam nitko ne može oduzeti a i dobijete certifikate od Europske komisije da se vaš volonterski rad priznaje. Npr. u našoj organizacijij radi Amerikanka koja je trenutno na prodiljnom dopustu koja je dvije godine živjela u Kini jer oni imaju volonterski program Peace Corps za sve građane SAD-a koji imaju mogućnost po istom principu otići na bilo koji kraj svijeta. Peace Corps također primaju ljude starije od 50 godina na volonterske službe… A da vam ne pričam samo za koliko sam ja još mogućnosti volontiranja čula ovdje u Danskoj koje može iskoristiti bilo tko…

Mogućnosti su bezbrojne kad se prištekate na njihov način razmišljanja i skupite malo hrabrosti, a ja vas pozdravljam iz Danske…

Avanture malog Paleta se nastavljaju…

Ines Virag

No comments

You must be logged in to post a comment.